Okruženo usevima, pilićima i traktorima u mirnom, ruralnom delu Kosova nalazi se selo Vidanje - "najbolje selo za život", kaže 13-godišnji Leonid Šlaku.

Laonidova kuća je tačno preko puta novog igrališta koje je sagrađeno 2016. godine za decu u ovoj mešovitoj etničkoj zajednici. Pre nije bilo takvih terena u blizini, a Leonid kaže da su on i njegovi prijatelji mogli da se igraju samo u dvorištima prijatelja.

"Nismo imali odgovarajuće igralište. Igralište je bolje nego se igrati u dvorištima, jer pored fudbala možemo igrati i košarku i druge sportove. "

Igralište, koje ima niz košarkaških obruča i fudbalske golove, dostupno je ne samo deci kosovskih Srba, njih 64, nego i deci kosovskim Albancima kojih je 94 u ovom selu, a dostupno je i za 270 porodica iz okolnih gradova.

Leonid Šlaku (zadnji red, drugi sa leve strane) i njegovi prijatelji uživaju na igralištu u svom selu Vidanje.

"Ja igram fudbal, odbojku, košarku i druge sportove", kaže Leonid.

"Skoro svaki dan dolazimo da se igramo."

Fudbalski entuzijasta kaže da je u toku igranja stvorio raznoliku grupu prijatelja sa kojima komunicira mešavinom različitih jezika - uključujući i engleski - kao i govorom tela.

"Sada imam više prijatelja zbog igranja ovde. Sada imam više Srba, Roma i Albanaca. "

Leonidov otac Agron Šlaku, koji takođe ima tri kćerke od sedam do 14 godina, kaže da je igralište dovelo do promene u Vidanju, koje je  povratničko mesto, gde su se kosovski Srbi, koji su pobegli usled sukoba 1999. godine, vratili u svoje domove.

"Okupilo je decu zajedno. Ovde se susreću i druže. Situacija je daleko bolja od izgradnje igrališta."

Agron Šlaku, čiji sin Leonid dosta koristi igralište sa svojim prijateljima iz različitih zajednica. 

Šlaku kaže da su projekti kao što je igralište pomogli da se selo poveže i kaže da gotovo da nema napetosti među različitim zajednicama.

"Sve zajednice su imale koristi [od igrališta]. Dobra saradnja rezultirala je sa više prijateljstava. "

Milorad Žarković je načelnik kancelarije za zajednice opštine Klina, gde se nalazi ovo selo. Žarković kaže da je ideja o igralištu postojala neko vreme dok se nisu prikupila sredstva za izgradnju.

"Da nije ovog stadiona [igrališta], mladi se ne bi ni sretali.

"Mislim da ne bi učili jezike jedni drugih. To je bilo najteže za mene, da vidim da moja deca razgovaraju sa svojim komšijama na engleskom jeziku, jer su veoma mladi. "

Žarković je napustio selo tokom rata 1999. godine i otišao za Srbiju, i tek se vratio 2004. godine. Otac i deda kažu da je to bilo teško prihvatiti, dok njihove generacije iz zajednice mogu da komuniciraju na jeziku jedni drugih, to sada više nije slučaj. On kaže da je igralište "od ogromnog značaja" kako bi se deca iz manjinskih povratničkih zajednica približila većinskoj albanskoj zajednici.

"Mnogo se promenilo u veoma kratkom periodu. Pre nego što je izgrađeno, naša deca se nisu igrala zajedno, nisu imali mesto za upoznavanje. Za vrlo kratko vreme, nakon izgradnje igrališta, deca su postala bliska kao da se znaju godinama. "

Što se tiče Leonida i njegovih prijatelja to jeste bio veliki uspeh:

"Deca iz susednih sela koja nemaju takva igrališta trebala bi doći ovde da se igraju. A ako su njihove opštine u stanju da izgrade takva igrališta za njih, to bi trebalo da učine.

"Za mene Vidanje je najbolje selo za život."

Pogledajte kratki video o zajednici i igralištu ispod.